Ja, na primer, eto tako stalno imam potrebu da ga zadivljujem. Umijem ga sa po kojim poljupcem, nahranim sa par osmeha, ugrejem sa par zagrljaja i sve to postaje vrlo bockavo jer imam osecaj da mi uvek za taj jedan poljubac beži, da ne mogu da stignem njegove ruke i da moj šapat ne golica dovoljno njegovu kosu. Sve što on jeste, u meni je dotakao onaj mali prekidač od težine podnošenja same sebe do netreperivosti u stomaku i slatkih muka. Zahvaljujem tom nevinom poljupcu koji me je zaveo i slavim prvim našim provedenim danima koji su mi dozvolili da ljubim i budem deo njegovih koraka. Klanjam se njemu što je učestvovao u tome da se usudi da mi digne glavu.
A tako me malo zna.
Коментари
Постави коментар